Iako je majka bila na aparatu za održavanje života, dječak je ipak rođen. Majka je potom zauvijek napustila svijet.

Dylan i Robyn Benson upoznali su se i zaljubili u srednjoj školi. Kada je Robyn imala 32 godine, čula je prekrasnu vijest da ona i njezin suprug očekuju dijete. No, bajka se brzo pretvorila u noćnu moru.

Krvarenje u mozgu

U prosincu 2013., kada je Robyn bila u petom mjesecu trudnoće, dobila je jaku glavobolju. Ispostavilo se da se radilo o moždanom krvarenju zbog kojeg je ostala bez svijesti.

Žena je brzo prebačena u bolnicu, gdje je sutradan proglašena moždana smrt. Liječnici su ipak odlučili održati njezino tijelo na životu kako bi mogli sigurno poroditi dijete.

Dylan je ubrzo primio poziv iz bolnice u kojem su ga obavijestili da nakon 28 tjedana trudnoće i šest tjedana otkazivanja mozga tijelo njegove supruge više nije dovoljno stabilno te su liječnici morali izazvati trudove.

Budući da je porod bio rizičan, otac nije mogao biti prisutan, no nekoliko trenutaka nakon rođenja mogao je prvi put držati sina u naručju. Iver je rođen u subotu navečer, težak manje od 1300 grama.

Rastanak i novi početak

Dylan je želio održati tijelo svoje žene na životu barem još nekoliko sati jer nije želio da se Iverov rođendan poklopi s danom kada je Robyn umrla. U nedjelju su liječnici isključili aparate koji su održavali tijelo na životu.

“Pet sati između prvog susreta s Iverom i opraštanja s Robyn bili su najgori u mom životu. Izgubio sam ženu, ali sam dobio veliki dar: postao sam otac mog divnog dječaka”, rekao je.

Bilo je jako traumatično, ali Dylan je zahvalan svim voljenima koji su bili uz njega i pomogli mu da prebrodi ovo veliko iskušenje. U bolnici je proveo svaki dan od 28. prosinca do 5. svibnja. Tada je konačno mogao kući s malim Iverom.

Devet godina kasnije, još uvijek ga boli, ali je i zahvalan.

“Zahvalan sam bolničkom osoblju koje je omogućilo moje malo čudo. Bila mi je to velika podrška dok sam se opraštao sa suprugom i pripremao za dolazak sina. Naučili su me kako ga hraniti, prati, mijenjati mu pelene… Zahvalan sam i svojoj obitelji i prijateljima, cijeloj zajednici koja je bila s nama u mislima i molitvama. Nikad se nisam osjećao sam.”

Iako i dalje osjeća bol i nedostaje mu voljena supruga, svom sinu Iveru ostaje snažna podrška i uživa u svakom zajedničkom trenutku.

Prema riječima njegovog oca, Iver je sada nevjerojatno inteligentan, zabavan, brižan, pun ljubavi i ljubazan osmogodišnjak. Dylan mu cijelo vrijeme govori o Robyn i o tome kako je bila divna i snažna žena.

Dylan želi iskoristiti svoje iskustvo kako bi ohrabrio druge: “Bez obzira koliko je teško, uvijek ustraj. Sve se može poboljšati i možemo se suočiti sa svim izazovima!”