Fotografiju je snimio američki fotograf Joe O’Donnell, kojeg je američka vojska poslala u Japan po završetku Drugog svjetskog rata.

Na put je krenuo u septembru 1945., a njegov je zadatak bio dokumentovati posljedice bombardovanja Japana atomskim bombama. Njegovo je putovanje bilo usmjereno na zapadni dio Japana, gdje su smješteni  Hiroshima i Nagasaki. O’Donnell je u Japanu tada proveo sedam mjeseci.

Dijete u vojničkom položaju

Ova je fotografija snimljena u Nagasakiju i  na njoj možemo vidjeti dječaka od otprilike desetak godina kako stoji u gotovo vojničkom položaju sa zavežljajem na leđima. Njegov izraz lica pokazuje duboku zabrinutost i ozbiljnost. Dječak je u trenutku snimanja fotografije bio bos i strpljivo je čekao da dođe na red kako bi predao dijete iz zavežljaja na kremiranje. Je li mu na leđima bio brat ili sestra nije poznato i manje je važno. Znamo da je to tek bilo maleno dijete i vjerovatno jedino biće koje je ovaj dječak imao uz sebe nakon što je atomska bomba bačena na Nagasaki.

Plamen koji je gorio poput sunca na zalasku

Kada su tražili kasnije O’Donnella da kaže više pojedinosti o snimanju ove tragične fotografije, izjavio je da je dječak čekao radnike iz krematorija 5 do 10 minuta. Nakon što su se pojavili ljudi u bijelom pažljivo su mu skinuli zavežljaj s leđa. Sam O’Donnell navodi da je cijelo vrijeme imao utisak da dijete u zavežljaju samo spava i da je tek kasnije kada su ljudi iz krematorija spustili zavežljaj, i iz njega izvadili djete bilo jasno da je ono mrtvo. Ljudi u bijelom trudili su se biti pažljivi, a potom su mrtvo tijelešce položili na plamen. Dječak je još dugo stajao nad gorućim tijelom. Čitavo je vrijeme grizao donju usnu iz koje je od jačine ugriza potekla krv. O’Donnell kaže da je  dječak posmatrao plamen koji je izgledao poput sunca na zalasku. Kao što je dječak tiho i gotovo neprimjetno došao isto je tako i nestao. Dosadašnje potrage nisu uspjele otkriti njegov identitet.

Ova je kultna fotografija u sebi sjednila i sažela sve ono što rat jeste, a što je  književnik Julien Green ovako sročio:

Najjači glas našeg vremena, glas koji ušutkava svaku ljubav, svaki talent, svaku savjest, to je strašna tutnjava topova.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Izvor: povijest.hr