Vladeta Jerotić: Samoća i usamljenost
Verovatno nikad u prošlosti problem samoće i usamljenosti nije postavljan pred ljudski duh sa više oštrine i neposredne datosti nego što je to danas. Nekada su pojedinci bili deo velike porodice, zatim još šire, crkvene ili državne organizacije i nisu se osećali usamljeno, živeli su i umirali sa nekim i pored nekog, u jednom, više ili manje, zatvorenom sistemu. Grčki mudraci i rimski filozofi isticali su gnoseološku vrednost samoće, srednjevekovno hrišćanstvo asketske ideale usamljivanja. Tek novo vreme i naš vek, sa naglo uznapredovalim procesom urbanizacije, individuacije (ali umnožavanjem stanovništva i suprotnim procesom masovnosti i anonimnosti življenja), kao i egzistencijalističkim filozofskim teorijama o “bačenosti u svet”, “bezgraničnoj otvorenosti” prema svetu u kome prete dosada, seta i očajanje, postavili su na dramatičan način večni ljudski problem samoće i usamljivanja, prvi put oštro razlikujući ova dva pojma.
Dok su ranije u svesti običnog čoveka pojmovi samoće i usamljivanja neosetno prelazili jedan u drugi i pomalo se izjednačavajući stapali, danas smo više u stanju da ova dva pojma razlučimo. Samoću sada shvatamo kao imanentnu crtu života koja može, mada ne mora, postati čovekova šansa, dok usamljenost postaje prinudna i patološka crta ličnosti protiv koje se čovek ili još može boriti unutarnjim i spoljašnjim raspoloživim sredstvima ili ta usamljenost postaje trajna kob pojedinačnog čoveka. Ko nije osetio blagodeti samoće ako je imalo postao individua i naučio da ceni individualnost! Ne može se zamisliti nijedan iole kreativan čovek, da ne govorimo o značajnim umetnicima i naučnicima, koji nije svesno i namerno tražio samoću da bi u miru i usaglašenosti sa sobom poveo neophodne i plodne dijaloge sa sobom, pokušao da iz relativne udaljenosti objektivnije osmotri sebe i društvo, i sebe u društvu, i iznad svega, kada je u pitanju stvaralaštvo, da ostvari slobodnu komunikaciju svesnog i nesvesnog bića.
U samoći čoveku se otvara put u sopstvenu dubinu, i ako on uspe da siđe u nju bez straha i zaziranja, vratiće se obogaćen na površinu i tek tada, kada je otkrio svoje Ja, imaće otvoren i pravi put prema bližnjem, prema Ti. Gete je ovo izrazio jednostavnim rečima: “Ako samo jednom mogu da budem na pravi način sam, tada neću biti više usamljen”.
Obratimo sada pažnju na nekoliko kritičnih životnih faza u kojima se samoća i usamljenost dodiruju i mogu da dovedu do opasnog međusobnog zaplitanja, ili plodnog korišćenja samoće u izgrađivanju sopstvene i autentične ličnosti. Već sam akt porođaja označava totalno razdvajanje deteta od majke, koje u detetu stvara negativno osećanje napuštenosti u stranom svetu, često pojačano teškim porođajem. Prema Štirnmanu, negativna reakcija novorođenčeta pri dolasku na svet prema pozitivnoj stoji u odnosu 70:30. Malo dete još pre isteka prve godine mora da nauči da bude povremeno i kratko samo i da ovu prvu samoću, prirodnu i neizazvanu, dobro podnese. Svako dete koje u najdubljem svom biću oseća da je voljeno, sigurno, duševno i telesno nahranjeno, podnosiće bez teškoća i komplikacija ovu samoću. A zar nije tako i sa odraslima u toku celog života? Prvi strah od samoće, koji kasnije može preći u povremenu paniku, ili ozbiljnu, dugotrajnu neurozu, već je signal da detetu nešto bitno nedostaje. Šta ovo bitno može biti drugo nego ljubav!
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Uklonila sam bore u svojoj 60. godini jednostavno preko noći
Pubertet je drugo kritično doba kada samoća postaje potreba i izazov za mladog čoveka. Probuđena nagonska aktivnost neminovno prouzrokuje konflikte mladog čoveka u prvom redu sa samim sobom, sa roditeljima i nastavnicima. Ovi konflikti naizmenično dovode do silne potrebe mladog čoveka za druženjem, razumevanjem i da ga prihvataju bliski ljudi u okolini, a potom do oštrog i naglog usamljivanja, odvajanja, povlačenja. Već je bilo bezbroj neurotičara i pravih duševnih bolesnika, ali i budućih velikih stvaralaca, koji su u pubertetu od svoje samoće napravili doživotnu tamnicu ili odskočnu dasku za let u beskrajnost.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Magično topljenje sala sa stomaka i bokova. Sve je jako jednostavno, uzmite
Srednje doba života, ukoliko nije bilo ozbiljnijeg zastoja u razvoju, čiji su koreni, po pravilu, u detinjstvu ili pubertetu, doba je najveće psihičke i fizičke aktivnosti kada opasnost preti upravo od nedostatka povremenog povlačenja u sebe, nekritičnog primanja svojih uspeha, nedovoljne potrebe za daljim usavršavanjem, pre svega svoga unutarnjeg bića – ukratko: zahtev za samoćom imperativ je za sve one suviše aktivne ljude koji zaboravljaju da njihova Persona (maska) kojom se prikazuju pred svetom nije njihovo pravo lice.
Najzad, klimakterijum i ženski i muški, i onda naročito starost, poslednja je kritična faza kada se samoća stavlja na odlučnu probu. Čovek u čitavom dotadašnjem svom životu – ili potpuno osmišljenom, ili samo delimično ispunjenom, ili u objektivnom bilansu procenjenom kao promašenim i praznim – ulazi sada u moguću samoću i pripremu za smrt, i to smiren i vedar, ili svoju usamljenost doživljava kao najgore prokletstvo sveta.
Već smo istakli da je nedostatak ljubavi, pre svega roditelja, ona prva odlučna karika u nizu kasnijih, mahom determinisanih zbivanja u čovekovom životu, koja samoću pretvara u usamljenost, a meditativnu zagledanost u sebe u neurotični strah od sebe samog. Ukoliko postoji i neka nasledna sklonost prema razvoju određene strukture ličnosti, onda će u kombinaciji sa voljnim, a mnogo češće nevoljnim propustima roditelja pri odgoju deteta odrasla osoba pokazivati, prema nemačkom psihijatru Anelisi Hajgl, (Annelisa Neig1), nekoliko tipičnih patoloških stavova u braku i van braka u odnosu na problem samoće i usamljenosti. Tako će šizoidno strukturisana osoba imati prema licima svoje najbliže okoline sledeći stav: drugi treba da me potpuno vole, bez obzira koliko sam neprijatan; depresivna osoba zahteva: drugi treba da mi omogući da u njega uđem bez ostatka; histerična ličnost očekuje: drugi treba da mi bude zahvalan što može da me voli i da mi se divi; a opsesivna ličnost kaže u sebi: drugi treba da se potpuno prema meni upravlja, on treba da bude uvek spreman da mi služi.
Očevidno je u svim pomenutim slučajevima neurotičnog razvoja ličnosti umesto individuacije bila izgrađena sebična individualnost, namesto plodne samoće izrasla je patološka usamljenost puna zahteva i prebacivanja okolini. Ali ovo je samo jedna strana problema, i to ona psihopatološka, u kojoj unutarnja zbivanja imaju odlučnu ulogu. Druga strana je socijalne prirode i dolazi od društva, njegovog stava, njegove neusklađenosti i patologije. Bez obzira što se i društvo sastoji od zbira pojedinačnih jedinki, sa njihovom određenom psihologijom i patologijom, postoje i neki opšti zakoni savremenog razvoja civilizacije koji vrlo nepovoljno deluju na reagovanje ličnosti za sebe, kada se ona postavlja pred krupnim zadatkom da ovlada svojim slobodnim vremenom i samoćom u tome vremenu.
Opšta težnja ka automatizaciji života, različitim specijalizacijama, zatim brz tempo življenja, sve brže otuđenje od prirode, porodice i ravnodušne okoline, birokratski i surov način ophođenja sa ljudima, a u totalitarnim režimima još i pogubno izdvajanje i bojkotovanje od strane kolektiva onog i onakvog pojedinca koji ne odgovara ustaljenom, krutom i dogmatskom ideologijom šematizovanom načinu ponašanja, vodi ljude, koji ne moraju biti sami po sebi neurotični, u strah i usamljenost. Nedostatak osećanja osnovne sigurnosti i zbrinutosti, ugroženost samog materijalnog i psihičkog opstanka prinuđava ljude da pobegnu od samoće, koja je mogla za njih da predstavlja i nešto pozitivno, i to: ili u konformizam lažnog uklapanja u kolektiv, s onom vrstom njegovih jeftinih zabava koje uz pomoć alkohola i drugih droga pružaju čoveku iluziju prilagođenosti, ili je ovo bekstvo od sebe i samoće izvedeno u onu vrstu delimične ili potpune usamljenosti u kojoj se lako postaje plen raznih telesnih ili duševnih bolesti.
Čovek, dakle, može prinudno da bude izolovan od drugih ljudi i gurnut, protiv svoje volje, u usamljenost, ali može i samog sebe da izoluje zbog prazne sujete, povređenog samoljublja i uskraćenih umišljenih prava. Ako je teško i preteško ispravljati tu sve anonimniju apstrakciju koja se zove društvo, i još gore – tu opasnu zahuktalost koja se zove savremena civilizacija, onda smo sigurno u boljem položaju kada treba da ispravljamo sami sebe. Otud dobro dolazi Jungovo pismo jednoj njegovoj poznanici, koja se žalila na usamljenost: “Ako ste usamljeni, to je zbog toga što ste sami sebe izolovali, ako ste dovoljno skromni nećete nikada ostati usamljeni. Ništa nas ne izoluje više od moći i prestiža. Pokušajte da siđete i naučite skromnost i nećete nikada više biti sami.”
Odlomak iz knjige ”Čovek i njegov identitet”
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Šta učiniti ako se na tijelu pojave papilomi, bradavice, madeži ili crvene tačke
Ovo čisti krvne sudove kao ludo! Ujutro skinite sa sebe 2 kg krvnih ugrušaka…