Vladeta Jerotić: Samoća i usamljenost
Verovatno nikad u prošlosti problem samoće i usamljenosti nije postavljan pred ljudski duh sa više oštrine i neposredne datosti nego što je to danas. Nekada su pojedinci bili deo velike porodice, zatim još šire, crkvene ili državne organizacije i nisu se osećali usamljeno, živeli su i umirali sa nekim i pored nekog, u jednom, više ili manje, zatvorenom sistemu. Grčki mudraci i rimski filozofi isticali su gnoseološku vrednost samoće, srednjevekovno hrišćanstvo asketske ideale usamljivanja. Tek novo vreme i naš vek, sa naglo uznapredovalim procesom urbanizacije, individuacije (ali umnožavanjem stanovništva i suprotnim procesom masovnosti i anonimnosti življenja), kao i egzistencijalističkim filozofskim teorijama o “bačenosti u svet”, “bezgraničnoj otvorenosti” prema svetu u kome prete dosada, seta i očajanje, postavili su na dramatičan način večni ljudski problem samoće i usamljivanja, prvi put oštro razlikujući ova dva pojma.
Dok su ranije u svesti običnog čoveka pojmovi samoće i usamljivanja neosetno prelazili jedan u drugi i pomalo se izjednačavajući stapali, danas smo više u stanju da ova dva pojma razlučimo. Samoću sada shvatamo kao imanentnu crtu života koja može, mada ne mora, postati čovekova šansa, dok usamljenost postaje prinudna i patološka crta ličnosti protiv koje se čovek ili još može boriti unutarnjim i spoljašnjim raspoloživim sredstvima ili ta usamljenost postaje trajna kob pojedinačnog čoveka. Ko nije osetio blagodeti samoće ako je imalo postao individua i naučio da ceni individualnost! Ne može se zamisliti nijedan iole kreativan čovek, da ne govorimo o značajnim umetnicima i naučnicima, koji nije svesno i namerno tražio samoću da bi u miru i usaglašenosti sa sobom poveo neophodne i plodne dijaloge sa sobom, pokušao da iz relativne udaljenosti objektivnije osmotri sebe i društvo, i sebe u društvu, i iznad svega, kada je u pitanju stvaralaštvo, da ostvari slobodnu komunikaciju svesnog i nesvesnog bića.
U samoći čoveku se otvara put u sopstvenu dubinu, i ako on uspe da siđe u nju bez straha i zaziranja, vratiće se obogaćen na površinu i tek tada, kada je otkrio svoje Ja, imaće otvoren i pravi put prema bližnjem, prema Ti. Gete je ovo izrazio jednostavnim rečima: “Ako samo jednom mogu da budem na pravi način sam, tada neću biti više usamljen”.
Obratimo sada pažnju na nekoliko kritičnih životnih faza u kojima se samoća i usamljenost dodiruju i mogu da dovedu do opasnog međusobnog zaplitanja, ili plodnog korišćenja samoće u izgrađivanju sopstvene i autentične ličnosti. Već sam akt porođaja označava totalno razdvajanje deteta od majke, koje u detetu stvara negativno osećanje napuštenosti u stranom svetu, često pojačano teškim porođajem. Prema Štirnmanu, negativna reakcija novorođenčeta pri dolasku na svet prema pozitivnoj stoji u odnosu 70:30. Malo dete još pre isteka prve godine mora da nauči da bude povremeno i kratko samo i da ovu prvu samoću, prirodnu i neizazvanu, dobro podnese. Svako dete koje u najdubljem svom biću oseća da je voljeno, sigurno, duševno i telesno nahranjeno, podnosiće bez teškoća i komplikacija ovu samoću. A zar nije tako i sa odraslima u toku celog života? Prvi strah od samoće, koji kasnije može preći u povremenu paniku, ili ozbiljnu, dugotrajnu neurozu, već je signal da detetu nešto bitno nedostaje. Šta ovo bitno može biti drugo nego ljubav!
Pubertet je drugo kritično doba kada samoća postaje potreba i izazov za mladog čoveka. Probuđena nagonska aktivnost neminovno prouzrokuje konflikte mladog čoveka u prvom redu sa samim sobom, sa roditeljima i nastavnicima. Ovi konflikti naizmenično dovode do silne potrebe mladog čoveka za druženjem, razumevanjem i da ga prihvataju bliski ljudi u okolini, a potom do oštrog i naglog usamljivanja, odvajanja, povlačenja. Već je bilo bezbroj neurotičara i pravih duševnih bolesnika, ali i budućih velikih stvaralaca, koji su u pubertetu od svoje samoće napravili doživotnu tamnicu ili odskočnu dasku za let u beskrajnost.
Srednje doba života, ukoliko nije bilo ozbiljnijeg zastoja u razvoju, čiji su koreni, po pravilu, u detinjstvu ili pubertetu, doba je najveće psihičke i fizičke aktivnosti kada opasnost preti upravo od nedostatka povremenog povlačenja u sebe, nekritičnog primanja svojih uspeha, nedovoljne potrebe za daljim usavršavanjem, pre svega svoga unutarnjeg bića – ukratko: zahtev za samoćom imperativ je za sve one suviše aktivne ljude koji zaboravljaju da njihova Persona (maska) kojom se prikazuju pred svetom nije njihovo pravo lice.