Zaručnik ju je napao nekoliko sati prije vjenčanja, no njegovo verbalno ni fizičko zlostavljanje nije prestalo ni u braku.

Jedna je majka hrabro podijelila priču o svom životu i svoj put sazrijevanja u majku koja zna što sebičnost nije. 

Podijelila je: 

„U tom tihom prostoru između valova, kaosa i buke… vidjela bih sebe. Djevojčicu koja bosih nogu stoji u polju, koja je tako jako voljela, ali se bojala raširiti svoje ruke. Djevojčicu koja je s vremenom i uz bol naučila da je ona zapravo vrijedna.“ 

Ona je uvijek bila tiha duša i „slobodan duh izgubljen u brzom svijetu.“ Imala je sretno djetinjstvo, uživala je u ljetnim igrama vani, vožnjama biciklom, trčanju kroz prskalice, igrama na toboganu, glumi i uživanju u zabavama. Odrasla je u obitelji srednjeg staleža sa četvero braće i sestara u dobrom domu. 

„No, moj svijet se preokrenuo kada je moj tata, pilot, preminuo nakon što mu se avion srušio. Moja duša je postala skrhana. Introvert u meni se pojavio i povukao me u moju nutrinu gdje sam mogla naći mir.“ 

Obitelj joj je izgubila povezanost te se svatko brinuo za sebe, a ona se borila kroz svoje tinejdžerske godine i učila „kako preživjeti“. 

„Započela sam putovanje traženja odgovora. Potragu za životom, za sobom. Odjednom sam imala 22 godine te sam dobila dozvolu za pilota za 10. godišnjicu smrti mog oca. Tako sam vozila sestru aviona u kojem je moj otac poginuo i na mjestu gdje sam upoznala nekoga tko mi je pokušao slomiti dušu. 

Upoznala sam muškarca čijim sam riječima vjerovala više nego djelima

Godine su prošle, a ja sam upoznala muškarca koji me je naveo da vjerujem riječima više nego njegovim djelima. Vjerovala sam da je iskren i da će ga njegove suze dovesti do toga da postane bolja osoba. Kada sam zatrudnjela, vjerovali smo da se trebamo oženiti jer to bila ‘ispravna stvar’ kao kršćani. Samo nekoliko sati prije našeg vjenčanja, u 5. mjesecu trudnoće, fizički me je napao.“ 

Gledala ga je kako na podu plače, ukorava se i govori joj da mu oprosti i da ju više „nikada neće ozlijediti.“ 

„Pomislila sam da netko tko tako plače sigurno mora žaliti. U tom trenu smo se emocionalno udaljili. Znala sam da je to laž, mogla sam vidjeti njegovu izmučenu dušu i znala sam da će se to ipak ponoviti. Nekako sam mislila na sve one divne filmove te sam sanjala o priči u kojoj bi sve dobro prošlo. Umjesto toga, ono što se dogodilo potpuno mi je slomilo duh. Bila sam najgora i najsebičnija osoba u njegovim očima. Bila sam loša majka i još gore ljudsko biće jer sam imala ikakvu želju da ponovno letim. Činjenica što sam imala snove o otvaranju muzeja za avione značila je da sam jako sebična i da sam si jedina važna. Kako bi prestalo verbalno i emocionalno zlostavljanje ja sam prestala sanjati – i sve povezano s letom sam stavila u jednu kutiju. Bio je to život djevojke iz drugog mjesta i vremena.“ 

No, zlostavljanje se nastavilo. Ona bi se vraćala svaki put, čak i nakon brojnih ozljeda, posjeta bolnici, prijave, korištenja droge i brojnih podignutih i povućenih prijava. Mislila je da je to ispravna stvar, da mu treba sve oprostiti. 

Bog ne želi da Njegova djeca trpe zlostavljanje

„No, to nije kakav život treba biti. Ne trebamo se vratiti nego ići naprijed. Moja vjera i ono što me je naveo da vjerujem nije bilo ispravno. Krivo sam shvaćala opraštanje i sigurnost. Bog nikada ne želi da njegova djeca trpe emocionalno i fizičko zlostavljanje. Mislila sam da mu trebam opraštati svaki put kada bi ponovno počeo s drogom, kada bi me fizički i verbalno zlostavljao, te čak kada bi me varao. I jesam. Uvijek bi se vraćala. Voljela bih reći da sam se jedan dan samo probudila i shvatila istinu. No, nisam. Koraci naprijed bili su jako polagani i dugo su trajali. Bio je to proces u kojem sam polako nastojala sjetiti se koliko sam vrijedna, a tada sam napokon mogla odvojiti njegova djela od mojih.“ 

S troje djece od 4 i 3 godine te novorođenom bebom ova je majka podnijela zahtjev za rastavu. Nije ju dočekalo trenutno oslobođenje nego tri godine bitke na sudu. 

„Značilo je to mnogo bonova za hranu, hrane iz crkve i kutije. No, umjesto da smo se svi borili za sebe, moja djeca i ja smo se povezali kao tim i postali smo jedno. Godinama smo dijelili isti krevet. Ono što je možda izvana izgledalo kao naši najteži trenutci bile su najjače i najdragocjenije uspomene jer nikada nismo dopustili da nas to definira. Živjeli smo najbolje što smo mogli. Imali smo avanture i priče, pjesmu i glazbu. Sanjali smo i voljeli smo. Izdržali smo jer smo znali da će se stvari kad-tad promijeniti na bolje.“ 

Stvari su se polako mijenjale i kretale prema naprijed. Prošli su mnogo toga od tada. Kada je imala 38 godina, ova je hrabra majka napustila stalan posao da bi počela letjeti avion. Nije se to činio kao pravi potez za samohranu majku no ona se našla na avionskoj pisti. S djecom kao potporom, ona bi letjela i vraćala se kući. Ona, koja je mislila da je odbacila sve snove o letenju, shvatila je da su ju čekali da se jednom ponovno vrati nebu. 

Svaki put kada bi slijetala na pistu, čula bi glasove svoje djece koja su ju sretno dočekivala raširenih ruku čekajući njezin zagrljaj. 

„Letenje nije bilo sebično, a nisam ni ja. Nisam bila slomljena ni izgubljena, nego nepovratno zaljubljena.“ 

Od tada je započela karijeru s American Eagle-om. 

„Letenje je dalo mojoj djeci priliku da imaju razne avanture sa mnom i da nastavimo biti tim i pleme. Shvatili smo da nam ništa ne nedostaje, nego da smo savršeni onoliko koliko smo nesavršeni. Na cesti potrage za svojim snovima, moja djeca su ponovno dobila svoju majku. Kako sam ih mogla učiti da slijede svoje snove kada ja nisam slijedila svoj san?

Pronašli smo i savršenu Mary Poppins dadilju koja putuje s nama na naše avanture. Zajedno sanjamo veliko, živimo veće te nastojimo potpuno uživati u svakom danu. Kako je Robin Williams rekao: ‘Morate se truditi da nađete svoj glas jer što duže čekate da počnete, manja je mogućnost da ćete ga uopće naći.’“