Učitelj trećeg razreda, gospodin Douglas, oduvijek je znao da će Katy biti odlična učenica, ako ne i primjer svim ostalima u razredu. Zato je bio u šoku kada je saznao da ona ima problem s roditeljima.

“Ona je oduvijek bila vrijedna učenica, voljela je učenje, uvijek pisala domaću zadaću, imala je brižne i zainteresirane roditelje, bila je pažljiva i obazriva”, svjedočio je gospodin Douglas, “i nikada, nikada nije imala problem s disciplinom.”

Međutim, sve se promijenilo kada su njezini roditelji telefonom pozvali gospodina Douglasa. Njezina majka i otac su mu objasnili da Katy nema dozvolu da kupuje grickalice u školi, ali njeni računi u školskoj kantini su sve veći. Gospodin Douglas i Katyini roditelji nisu mogli shvatiti zašto bi ona pravila tolike račune u školskoj kantini, kada su je svako jutro slali u školu s domaćom užinom. Ketyini roditelji su sjeli i razgovarali s njom, pokušavajući saznati razlog njezinog problematičnog ponašanja. Tada je laganje počelo, što je dovelo do toga da se obrate gospodinu Douglasu za pomoć.

“Uopće nije ličilo na Katy da se tako namjerno ponaša i nije bilo u skladu s njezinim karakterom da ignorira svoje roditelje”, prisjeća se gospodin Douglas. Gospodin Douglas je započeo vlastitu istragu tako što je pitao ženu koja radi u kantini zna li što se događa. Ona mu je rekli da Katy svaki dan uzme ručak, odnese pladanj do stola i jede. Gospodin Douglas ovo nije mogao razumjeti, rekavši: “Vidio sam kakvu užinu Katy donosi u školu i uopće se ne bih bunio da mi njena mama spakira ručak s vremena na vrijeme”.

On je pokušao razgovarati s Katy, ali ona se ponašala tvrdoglavo kao i s roditeljima, odbijajući reći istinu. Gospodin Douglas kaže da ima dobru moć uvjeravanja i “tužan razočaravajući pogled”, ali to nije imalo nikakav utjecaj na nju. Pitao je Katy zašto kupuje ručak, a ona mu jednostavno odgovorila da je gladna. Onda je on upitao što je s ručkom koji joj njezina mama pakira, a ona mu je odbrusila rekavši da ga izgubi svaki dan.

Gospodin Douglas nije mogao vjerovati da ga Katy tako otvoreno ignorira i znao je da nešto nije u redu. Počeo se pitati je li netko možda maltretira i krade joj ručak.

“Nitko mi nije ukrao ručak, gospodine Douglas, izgubila sam ga”, rekla je Katie. Gospodin Douglas se našao u nezgodnoj situaciji. Škola ima zakon po kojemu svaki učenik bez ručka mora dobiti ručak. Onda to škola naplati roditeljima, osim ako nisu kvalificirani za besplatan ili ručak po nižoj cijeni, što Katyini roditelji nisu bili.

Izgledalo je da gospodin Douglas ne može ništa učiniti da bi pomogao Katy i njezinim roditeljima, a onda je primijetio dječaka, koji je bio nov u školi, kako sjedi sam i jede. Na njegovoj vrećici za užinu pisalo je “Katy”. Gospodin Douglas je spojio slagalice i otkrio da se dječak povjerio Katyi da su njih dvoje sklopili tajni savez. Njegovi roditelji nisu htjeli “milostinju” od škole i on bi bio u velikoj nevolji kada bi uzimao ručak. Zato mu je Katy poklanjala svoj da bi bila sigurna da jede svaki dan.

Kada je učitelj ispričao Katyinim roditeljima što se događa, oni su bili neizmjerno ponosni na svoje dijete.

“Ona nije marila što je roditelji kažnjavaju. Nije marila što sam ja razočaran u nju. Nije marila ni o čemu, osim o malom dječaku koji je gladan i uplašen io tome da sačuva njegovu tajnu”, napisao je gospodin Douglas. “Katy i dalje svaki dan kupuje ručak u školi”, završava svoju dirljivu priču gospodin Douglas. A njezina mama joj svaki put, dok izlazi na vrata, stavi u ruke domaću ukusnu užinu.