Kroz sve ovo učim da su neki od najvećih blagoslova ujedno i najveće teškoće.

Trudnoća i majčinstvo su me jako umorili.

Neprestani strah i ultrazvuci tijekom prvog tromjesečja. Onda odlasci u Seattle svakih nekoliko tjedana tijekom mog drugog tromjesečja kako bi mi rekli da beba izgleda zdravo u 29.-om tjednu.

Uz to je bilo mnoštvo neprospavanih noći dok sam pokušavala zapisati razmake između trudova kako bih odlučila trebam li u bolnicu, a da ne spominjem i ležanje u bolnici zbog lažnih trudova – dva puta.

Uz sve to sam imala pravi anksiozni poremećaj i PTSP zbog tumora na mozgu i propuštenog pobačaja. Neprestano sam se bojala loših vijesti. Bojala sam se da će mi sve ponovno biti oduzeto. Napadi panike su pratili svaki ultrazvuk.

I tada je došao 24-satni porod zbog kojeg se bojim sve ovo ponovno prolaziti..

I sada, držim svog malenog dječaka kojeg volim najviše na svijetu. Bojim se zaspati na večer jer ga želim promatrati i vidjeti je li se u redu. Tu su i neprestane odluke o tome kako se treba brinuti za njega. Svatko ima svoje mišljenje o tome što je dobro, a što ne.

Prije nego sam postala mama, kada sam bila zabrinuta da nikada neću začeti – i nakon mog spontanog pobačaja – nisam ništa od ovoga razumjela. Čula sam da je mama teško i pomislila da trebaju biti zahvalne što su mogle zatrudnjeti/dobiti dijete.

No sada sve više shvaćam da nešto ne mora biti lako iako je veliki blagoslov.

Dok sam se mučila sa svime često su mi govorili da trebam biti zahvalnija jer sam jako blagoslovljena. No to i je razlog zbog kojeg se ljudi kao ja boje i muče. Toliko sam u šoku što sam dobila priliku biti majka da sam prestravljena. Nisam niti malo nezahvalna, jer je ovo neopisiv blagoslov.

Provela sam cijelu trudnoću uvjerena da ću izgubiti svog sina, tako da sam nakon njegovog rođenja imala problema s prihvaćanjem činjenice da je on zapravo ovdje, potpuno zdrav.

I ne trebam se sramiti priznati da mi je bilo teško. Nisam trebala čuti stvari kao: „Znaš li da taj tvoj stres jako utječe na bebu?“, „Samo si otežavaš stvari“ ili „Moglo je biti gore“.

Jer je za mnoge žene trudnoća teška, neugodna, strašna, umara te se čini da nikada neće završiti.

Nakon toga se trebate brinuti za novorođenče, što nije jednostavno. Prvih nekoliko tjedana je bilo predivno i puno emocija. No kada sam ga napokon imala u rukama bila sam prestravljena. Bila sam neispavana, hormonalna, puna tjeskobe…

I osjećala sam kao da to moram skrivati.

Svi su samo pričali o trenutnoj povezanosti koju treba osjećati s bebom ili o tome da se tada ne brine koliko je teško jer ljubav sve nadvlada. Da majke kao ja nisu toliko iscrpljene dok svoju bebu istisnu van u svijet da se onesvijeste prije nego ju uopće i vide. Da se trebaju osjećati prestravljeno što odjednom moraju kući donijeti novo, maleno ljudsko biće koje potpuno ovisi o njima, a one nemaju pojma kako se za njega brinuti…

Dok je neizmjerna ljubav istina, nisam imala pojma koliko će biti teško. Nisam nikada čula o želji da majka pobjegne na nekoliko sati. Ili o nervozi tijekom noćnih hranjenja jer beba ne želi piti, prestravljeni ste, bojite se da ne jede dovoljno i uz to imate osjećaj kao da je netko na vaše grudi počeo trljati šmirgl papir.

Nisam znala koliko će stresno biti birati gdje će beba spavati. Jer što god da odaberete, netko će reći da to nije dobro za njega. Godinama sam ovo željela, moj najveći san bio je da postanem majka. Tijekom problema s tumorom na mozgu bila sam zabrinuta da mi se to nikada neće ostvariti. Idolizirala sam majčinstvo, i sada, milošću Božjom, napokon to mogu i iskusiti.

No ne znači da je lako.

Možemo biti jako zahvalni i još uvijek preplavljeni svime.

Možemo voljeti svoje bebe najviše na svijetu i mučiti se da izdržimo dan.

Možemo svaki tren Bogu zahvaljivati na ovim blagoslovima, ali Ga i dalje moliti za snagu.

Većina stvari u životu nije roza boja s dugama i jednorogima. Još ne mogu shvatiti kako mi je protekla godina bila u isto vrijeme najteža i najljepša.

No znam da je potrebna na bol i muka kako bi me Bog oblikovao i dao mi da raste. I iako često mislim da će uvijek ona slijedeća stvar, u ovom slučaju majčinstvo, izliječiti moju tjeskobu i da ću se osjećati potpuno ispunjeno, to nije istina. Ovaj je život u isto vrijeme i predivan i težak, ali je naša konačna nada Krist.

Trudnoća je bila jako teška. Majčinstvo je TEŠKO. A nije prošlo ni 6 mjeseci. No i usred noći, kada se osjećam da mi se sin probudio po stoti put, ne mogu zauzdati osjećaj zahvalnosti.

Razmislim o vremenu kada sam ga željela tako jako da me je srce boljelo. Toliko sam ga željela da sam plakala i molila Boga da nam da našeg Lea.

Sada plačem kada se sjetim koliko sam blagoslovljena što sam mu majka. Nikada nisam mislila da ću to moći biti.

Kroz sve ovo učim da su neki od najvećih blagoslova ujedno i najveće teškoće. Više se to ne bojim priznati.

„A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga“ (Rimljanima 15,13).

Autorica: Taylor Beede; Prijevod: Ida U.; Izvor: Faithit.com