Osim nove peći i veš-mašine, Adem bi volio i da nadležni poprave put do sela

Sudbina Adema Papračanina iz sela Pešteci kod Goražda jedna je od onih teških, surovih, poslijeratnih, koje stežu srce i zalede misli, pa ih je nemoguće dočarati u bosanskom jeziku dostupnim riječima. Priča je to o siromaštvu, beznađu i narušenom zdravlju, u kojoj su i uzroci i krivci manje važni od potrebe da se nešto poduzme i popravi.

Renovirana kuća

Adem u selu do kojeg vode loši, uski putevi, s dionicama, vjerovatno uoči nekih izbora, mjestimično položenog asfalta, živi bez primanja i tek očekuje svoju prvu penziju.

“Sam kao vuk”, odgovara na pitanje kako izgleda njegov život u selu udaljenom oko 25 kilometara od Goražda. Po preporuci jednog od njegovih prijatelja koji se, koliko god može, trudi da mu olakša težak život, zatekli smo ovog 66-godišnjaka u društvu njegovog stada koza.
– Sada ih imam 40 do 50. Prošle godine sam svoje stare koze prodao mesaru, a ove godine su neke mlađe ojačale, a neke su još potrebne. Volio bih da prodam i smanjim broj, ali ne dam kozu za sto maraka, da me ucjene – kaže Papračanin.

Nakon što su mu donatori obnovili kuću, Adem se posvetio stočarstvu kako bi pokušao preživjeti. Njegova avlija prekrivena je sijenom jer su posljednje kiše i stado koza napravili kaljužu kroz koju je teško koračati. U svom domaćinstvu sve je podredio kozama koje je smjestio u prateće objekte, podrum kuće, ali i većinu prostorija u objektu u kojem živi. Nekoliko bolesnih jarića ostavio je ispred zahrđale peći koja ih zajedno grije.

Dosta sena

– Pokvario mi je šporet, mašina za veš ne radi, pa nemam gde da operem košulju. Šta ću kad nemam primanja… Borim se da dobijem penziju, da im kupim sijeno da me ne izdržavaju. Kod njih sam u minusu jer svi hoće jeftino da kupe, a ona meni pojede 300 maraka sijena – kaže Adem.
Njegova je želja, osim da kupi novu peć i veš-mašinu, da nadležni poprave put do sela kako ne bi ostao odsječen.

Bio je pripadnik ARBiH

Sjeća se kako je nekad bio dobar keramičar, sjeća se i rata u kojem je selo spaljeno, stanovništvo protjerano, a on sa suprotne obale Drine gledao kako gore kuća i stolarska radionica njegovog oca. Bio je pripadnik Armije RBiH.
– Radio sam u nekoliko firmi i imao sam 16-17 godina staža, pa su me više kupovali sa biroa, tako da sam nekako ispunio uslove. Predao sam sve papire i sada čekam petu da dobijem prvu penziju – kaže Papračanin. (Avaz)