Erna Tufekčić je kao 25-godišnjakinja iz rodnih Banovića prije skoro deceniju otišla put Njemačke. Nije to bio odlazak trbuhom za kruhom, bio je to bijeg od muža monstruma. Bijeg od života u kojem je punih devet godina trpjela verbalno, emocionalno, fizičko, seksualno i ekonomsko nasilje.

Pokušaj samoubistva

Života u kojem je mužu služila kao bokserska vreća, u kojem je bila više gladna nego sita, izobličenog lica i modrog tijela, otupjelog od udaraca. Života u kojem je od bolova i seksualnog iživljavanja nerijetko padala u nesvijest, dva puta je pokušala suicid i osam puta izvršila prisilni abortus. Svaki njen dan bio je isti. Porcija psovki, potom batina, a na koncu silovanja.

Da se jedne večeri monstrum nije odvažio zgrabiti njihovog petogodišnjeg sina i zaprijetiti da će ga baciti s drugog sprata stana u kojem su živjeli, držeći u zraku dijete kroz prozor koji je razbio, Erna bi ostala u tom paklu i, vjerovatno, tragično skončala.

Jer toliku količinu nasilja njeno krhko tijelo sve je teže podnosilo. Prijetnja ubistvom djeteta za nju je bio okidač da se otrgne iz kandži monstruma. Da spasi sebe, a nadasve dijete.

Na tom putu spasa ruku joj je pružio tada mladi policijski istražitelj Sandi Dizdarević, kriminalistički psiholog.

Erninu potresnu životnu priču Dizdarević je pretočio u roman nazvan „Vrisak lotosa“. Na njen nagovor, devet godina nakon njihovog policijskog susreta, uz zajedničku odluku sa svojim novim mužem i riječima: „Inspektore, meni ste pomogli, ja sad želim da pomognemo drugim ženama“, krenulo je ispisivanje ove svojevrsne reportaže o zločinu nad jednom ženom.

Iako je u ovom kriminalističko-viktimološkom romanu, utemeljenom na stvarnim događajima, njeno ime izmišljeno, kao i sva druga, Erna je na promociji održanoj u Mostaru simbolično, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, odlučila potpuno se „razotkriti“. Njeno pojavljivanje i predstavljanje na pozornici bio je istinski šok za publiku, pogotovo nakon predočavanja mučnih detalja iz njenog života.

– U posljednji moment sam se, uz podršku muža, na to odlučila. Bilo mi je teško, kao što mi je veoma teško govoriti o knjizi, ali mislim da o tome ne treba šutjeti. Jednostavno, razmišljala sam da, ako ostanem u toj anonimnosti, to neće polučiti onaj efekt kakav smo željeli. Htjela sam reći ljudima: „To sam ja, stvarna sam i na koncu sam pobijedila“ – priča nam Erna.

Pronaći izlaz

Svojim primjerom želi pomoći drugim ženama koje trpe nasilje da se otrgnu.

– Našla sam svoj mir i sigurnost. Bogu zahvaljujem što mi je taj dan poslao Sandija i njegovog šefa Renata, koji mu je dodijelio moj slučaj. Da nije njih bilo, vjerovatno ja sad ne bih bila ovdje. Nije važno biti policajac, treba imati dušu i biti čovjek, a oni su to imali i vidjeli su da želim to okončati i naći izlaz – govori nam Erna.

Iako u svojoj karijeri ima više od 40 riješenih slučajeva ubistva, Dizdareviću je Ernin slučaj bilo prvo krivično djelo u kojem je, kako kaže, spoznao koliko čovjek može biti zloban i okrutan prema onome s kim živi.

– U tom periodu nisam razmišljao koliko i kako će sve to utjecati na mene. Imao sam samo jedan cilj, skloniti je u sigurnu kuću i potom, uz sudske postupke, biti uz nju i dati joj podršku. Bio sam jako iznenađen kada mi se nakon toliko godina javila i kada je izrazila želju da na ovakav način progovorimo o svemu što je proživjela. Jer, ovaj roman ne bi trebala činiti slova, već glas žene koji svaku onu koja proživljava nasilje treba potaknuti na hrabrost, da se odupru – poručio je Dizdarević.

Ponosna na sina

Erna je danas sretna žena, majka troje djece. Njen sin, koji je zajedno s njom proživljavao pakao, danas je 16-godišnjak.

– Ponosna sam na njega. Svoje dvije sestre mnogo pazi, pun je ljubavi prema njima. Izrazio je želju da bude policajac poput Sandija – otkriva nam ona.