1. travnja 2019. imala sam predivnu privilegiju posvojiti moje divne dečke. Postali smo obitelj. Zauvijek.

Kada sam pozvana da budem udomiteljica, mislila sam da je Bog nešto pogriješio. Ja? Ne. Zasigurno ne. Mora da me je zamijenio s nekim drugim. Nema šanse da me je tražio da se sama javim kako bih bila samohrana majka. Ne. Nisam ta. To je ludost. Imala sam privilegiju proživjeti velik dio života sa samohranim majkama.

Iz prve sam ruke vidjela koliko im hrabrosti i odvažnosti treba kako bi same odgajale dijete. Nisam imala tu snagu. Nisam sposobna ni kvalificirana. Nema šanse. Ne ja. Pa, ne znam kako je vama bilo kada ste Bogu rekli ‘ne’, ali za mene, nikada nije izašlo na dobro. Tako da sam s velikim strahom i drhtavim glasom rekla da. U redu. Učinit ću to.

Prije nego sam dobila dozvolu za udomljavanjem, posjećivala sam jedno sirotište nekoliko godina. Posvajanje i udomiteljstvo su mi bili bliski srcu. Uvijek sam samo pretpostavljala da bih jednog dana mogla udomiti ili posvojiti dijete nakon što se malo više smjestim ili se udam.

Divna stvar kada je riječ o djeci u sirotištima je da ona ne mare jeste li vi kvalificirani da im budete mama ili tata. Oni samo žele da budete otvoreni i voljni reći im ‘da’. Na jedan hladni siječanjski dan sam otišla u to sirotište – ništa neobično. No, taj dan, tamo je bio novi 8-godišnjak. Odmah je zadobio moju pažnju. Njegova djela su mi pokazivala da je proživio mnoge traume. Taj sam dan otišla kući bolnog srca nadajući se da ću ga opet vidjeti.

Proces postajanja udomiteljem je vrlo težak, no Bog je sve posložio

Sljedećih 7 mjeseci sam ga viđala jednom ili dva puta mjesečno. Postalo je jako teško ostavljati ga jer bi mi se uhvatio za nogu i molio me da ga povedem kući. I učinila bih to da sam imala dozvolu. No, mogla sam samo otići kući, plakati i moliti Boga da mu da obitelj. Ispalo je da sam ja bila odgovor na te molitve. Ja sam bila njegova obitelj. Ja sam ona koja mu je trebala postati majkom. Samo to još nisam bila znala.

Znala sam da je proces postajanja udomiteljem bio vrlo težak. No Bog je sve posložio – kada sam osjetila poziv da postanem udomiteljica, pastor moje crkve započinjao je projekt Rescue 100. Cilj je bio skupiti 100 obitelji koje bi postali udomitelji po ubrzanom procesu. Taj je projekt sada raširen Amerikom. Ja sam bila na prvom seminaru tog projekta u svibnju 2016. godine. Bila sam na putu da postanem udomiteljica.

Nakon što je sve to završilo i nakon što sam dobila dozvolu, rekla sam radniku na projektu da znam jednog dječaka u sirotištu te sam ga željela udomiti dok ne dobije stalan dom. Bila sam jako uzbuđena što ću mu na sljedećem posjetu reći da će ići sa mnom kući. No, kada sam stigla, on više nije bio tamo. Bila sam užasnuta, slomljena i frustrirana. Znala sam da je on doveden u moj život s razlogom. Znala sam da se trebam boriti za njegov život. Znala sam to. No tada nisam znala hoću li da ikada više vidjeti.

Malo sam istraživala te sam saznala da je prebačen u drugo sirotište u gradu tri sata od mene. Počela sam kucati na vrata, slati zahtjeve, mailove te obavljati duge pozive. Ništa nije upalilo. Bila sam zbunjena. Tamo je bio dječak koji je trebao dom, a ja sam ga bila spremna uzeti sebi, no agencija me bez razloga odbijala.

Dopustila sam Bog da čini ono što najbolje radi

Nakon nekoliko mjeseci borbe, ali s vjerom da on treba biti sa mnom, rekla sam Bogu, da ako on stvarno treba biti uz mene, onda trebamo čudo. Odlučila sam Ga pustiti da učini ono što najbolje radi. Da bude Bog. Prestala sam zvati, prestala sam slati poruke, prestala sam posjećivati agenciju, prestala sam sa svim pitanjima i borbom. Samo sam prestala.

Primala sam ponude da udomim drugu djecu, ali sam odbijala jer ne bi bilo mjesta za Jeremyja u slučaju da me pozovu da ga udomim. Nakon svakog poziva sam bila u suzama jer sam se osjećala kao da vrijeđam tu drugu djecu. No nadala sam se da će moj dječak uskoro biti sa mnom.

Molila sam se za mog dječaka

Često idem u teretanu, te sam jednog dana samo radila sve što i inače. Otišla sam u teretanu, krenula trčati, uključila glazbu i molila sam. Molila sam se za mog dječaka. Za čudo. I nakon tri mjeseca tišine, moj je mobitel zazvonio, tada, u toj teretani, tog dana. „Halo“, javila sam se. Tada sam čula riječi kojima sam se nadala: „Ja sam Jeremijeva socijalna radnica. Netko mi je vas spomenuo pa me zanimalo želite li ga udomiti i dalje?“. Rekla mi je da bi njegova situacija zahtijevala nešto trajno. Pitala me bih li ga bila spremna posvojiti ako bi to bilo potrebno.

Da vas podsjetim, posvajanje nije bilo moj cilj. Htjela sam mu samo dati dom dok ga „druga“ obitelj koju je Bog namijenio za njega ne preuzme sebi. No zaboravila sam na taj plan te sam odmah rekla: „Da, gdje je on sada? Idem odmah po njega“. Rekla mi je da bih trebala otići na jedan posjet s njim u sirotište prije nego može sa mnom kući. Pokupila sam svoju najbolju prijateljicu i njezinog sina te smo taj vikend krenuli u sirotište. Igrali smo se, grlila sam ga, i obećala mu da ću se uskoro vratiti. Tog tjedna je napokon došao kući.

Lagala bih da kažem da je sve poslije bilo kao u bajci. Zapravo, bilo je suprotno. Jeremy je imao velike traume. Vidite, mnoge dane prije dolaska bio je zaključan u ormaru, nadajući se da će dobiti gutljaj vode ili komadić hrane taj dan. Mnoge dane nije znao ni hoće li preživjeti zbog nasilja koje je doživljavao. Nisam znala što da radim s njegovom traumom.

Samo sam ga znala voljeti. Biti tu za njega. Slušati ga. Biti mu mama. Dani su bili dugi i teško, ponekad jednostavno brutalni. Provodila sam mnogo vremena izvan posla kako bi molila njegove učitelje da budu strpljivi s njim. Često sam plakala dok ne bih zaspala jer sam mislila da ja nisam osoba koju on treba. Ujedno mi je često u glavi bila rečenica koju sam često znala čuti: „Možda bi mu bilo bolje u obitelji s ocem“.

Nakon što je bio sam mnom 6 mjeseci i stvari su se počele smirivati, počeli smo ići u posjete njegovoj braći. Jedne subote smo ih otišli posjetiti kao i inače, ali taj mi je posjet promijenio život. Djeca su uživala u parku, skakali su s tobogana, vješali se na ručke, a ja sam pričala s drugom udomiteljicom. Tada sam osjetila da me netko vuče za majicu. Okrenula sam se i vidjela Kendricka, Jeremyjevog brata.

Okrenula sam se i pitala ga je li u redu i treba li što. Pitao me jesam li ja Jeremyjeva majka. Rekla sam da jesam. Tada je rekao: „Hoćeš li biti i moja mama?“. Počela sam plakati. Zagrlila sam ga. Ostala sam bez riječi. Nisam mu mogla obećati da ću mu biti majka jer nije bilo šanse da ću njega uzeti, a ostaviti trećeg brata samog. A nisam htjela uzeti još svoje djece. Ne. Nikako. Nisam ja za to, Bože.

Postala sam majka trojici dječaka

Sjećate se onoga o odbijanju Boga? Da, nema toga. Moja druga dva sina su došla kući za manje od tjedan dana te sam službeno postala majka tri dječaka. Moji bližnji su me još jednom podsjetili da sam mudra i da radim pogrešku. Neki su mi čak okrenuli leđa. I to je u redu. Znam da je ludo. Vjerujte mi. Živim usred toga, ali to je moje ludo koje nikada ne bih mijenjala ni za što.

Još jednom, stvari nisu bile jednostavne. Kendrick i Jayonne su isto bili traumatizirani. Mjesecima sam ležala u krevetu s Jayonneom dok me je držao za ruku i ispitivao me pitanja; pitanja na koja nisam imala odgovore. Zaspao bi u suzama. Kendrick se jako borio protiv svega. Nije mi vjerovao jer nije imao razloga za to. Činilo se gotovo nemogućim probiti zid do njegova srca. No, malo po malo, komadići zida su počeli otpadati.

Počela sam se nadati da se osjećaju sigurno i da mi vjeruju. Moja prva čestitka za Majčin dan je došla od Jeremyja, najstarijeg sina. Napisao je: „Od bolesnog i siromašnog, do napuštenog, ti si me izabrala“. Plakala sam tri dana.

Moj najmlađi, moj mali klaun i vječni zabavljač, moja nježna duša, počeo se prisjećati kada je udaren u lice jer je iz hladnjaka uzeo komad sira. Njegove priče nikada nisu bile zanemarene. Uvijek me pogode kao da ih prvi put čujem. Taj put nije bilo drugačije. Kada je uletio kroz ulazna vrata igrajući se s prijateljima, jer su mu svi prijatelji… njegova obitelj… on sve voli… nisam bila spremna za njegove riječi.

„MAMA, MAMA. Moji su prijatelji gladni. Možeš li nam napraviti nešto za jesti? Pozvat ću ih unutra. Možemo sjediti za stolom i jesti s njima.“ Samo malo, moj dječak koji je živio u strahu zbog komadića sira se osjećao sigurnim pitati me da nahranim njegove prijatelje? Nisam dostojna. No, bome sam se svrstala i poslužila Nuggete za desetero djece kao da mi je to bio jedini posao.

Postali smo obitelj, zauvijek

Približavao se dan posvajanja, moji strahovi su se množili. Hoću li biti dovoljna? Činim li pravu stvar? Jesam li ja ono što trebaju? Mogu li ja to? Sva ta pitanja su me pritiskala. No, Bog se pojavio kao i inače. Jednog smo dana bili na putu do škole, svi su jeli slatkiše u tišini. Ne, moja djeca ne jedu slatkiše svako jutro, ali to je bila posebna poslastica od njihove (moje) rođakinje Lulu. Bili su uzbuđeni, a neke dane je to ipak važnije.

Tada je moj srednji sin, Kendrick, razbio tišinu s: „Mama, možeš li molim te nazvati sutkinju? Jako je spora. Zna li ona da mi treba da mi budeš mama? Zna li? Ja ću joj reći. Trebam biti posvojen. Ne mogu više čekati“. Moji su dječaci čekali tri godine. Tri godine držeći se za nadu da ćemo postati obitelj zauvijek.

1.4.2019. imala sam predivnu privilegiju posvojiti moje divne dečke. Postali smo obitelj. Zauvijek.

Ne znam što čekate ili čemu se nadate, ali znam da niste zaboravljeni. Vaše vrijeme dolazi. Možda ste danas kao ja i samo trebate posjetnik da ste vi dovoljni, i da ste točno to što trebate biti. U svakom slučaju, obećavam da nema ništa bolje od koračanja u ono što vas najviše plaši.

Autorica: Amy Pollard; Prijevod: Ida U.; Izvor: Lovewhatmatters.com