„Ovo je Sharon, moja punica. Ona me je naučila da ne sudim ljude prema vanjštini dok ih dobro ne upoznam. 

Kada sam ju prvi put upoznao teško sam razumio njezin naglasak. Činila se malčice nametljivo na pasivno-agresivan način. No znao sam da je važna ljubavi mojega života tako da sam ju nevoljko prihvatio – kao i svi, nisam mogao birati punicu. 

Nakon 5 godina još ju nisam poznavao. 

Moja je supruga dobila leukemiju s 30 godina. Kada je naš svijet zauvijek promijenjen, Sharon je vrlo tiho i odlučno prešla u ulogu za koju je rođena. Preselila se sa svojim suprugom u našu kuću te se počela brinuti za Michele, moju suprugu. 

Tijekom posljednje dvije godine, ona je kupovala većinu namirnica, kuhala gotovo svaki naš obrok, prala rublje i čistila, vozila je moju suprugu na njezinih 300+ pregleda, brinula se za tisuće lijekova i pazila da ih Michele uzima točnim redoslijedom u točno vrijeme. 

To je činila i nakon što joj je prije 6  mjeseci dijagnosticiran rak. Kada je imala mastektomiju. Kada je prolazila kemoterapiju. 

Ona pjevuši kada radi. Ona priča sama sa sobom kada nitko ne sluša te svaki dan živi puna poniznosti i tihe zahvalnosti. 

Ovo sam uslikao prije nego sam otišao jutros na posao. Nije znala da sam ju vidio. 

Ovo je, moji prijatelji, veličina čovjeka u tišini. Čekala je da se skuha zobena kaša 300. put od kada se Michele razboljela. 

Nema svatko ovakvog superjunaka u svojim životima. 

Zbog toga sam ispunjen zahvalnošću svaki dan“.