OTAC JE IZBACIO SVOJU ŽENU I DVOJE DJECE IZ KUĆE: 30 godina kasnije, video je konobaricu i shvatio…

Šin Vejlen iz prve ruke zna kakav bol i traumu može da napravi bolan razvod. On se živopisno sjeća dana kada je kao dječak došao kući, kako bi vidio oca da mijenja brave na kući.

otac

Dogodila se burna svađa ranije tog dana, pa su Šin, njegov mlađi brat i njegova majka izbačeni iz kuće i odjednom su bili prepušteni sami sebi, piše “Kurir“…

Sada kada je Šin postao samohrani otac troje odrasle djece, počeo je da shvata snagu i odlučnost koja je bila potrebna njegovoj majci da gura naprijed, vaspitavajući njega i njegovog brata protiv svih šansi.

Nedavno, Šin je odveo svog sina na večeru u Kineski restoran. Nije mogao, a da ne primijeti da je nešto jako poznato kod konobarice.

“Nakon kratkog čavrljanja i dopunjavanja vode, imao sam osećaj da ova samohrana majka nije željela da bude tu, ali je morala i “nabacila” je svoj najbolji osmijeh”, napisao je Šin na Facebooku i dodao: “To mi je nekako iskidalo srce.”

Ova prijatna, ali nekako izmučena konobarica podsjetila je Šina na majku.

Umjesto da samo plati svoj račun i ode, Šin je uradio nešto za konobaricu u kineskom restoranu što je oduševilo cijelu internet zajednicu. Kada budete vidjeli šta, vjerujemo da ćete i vi biti ganuti. Ovo je njegov Facebook status:

1. Razvod

“Dan kada su se moji roditelji razveli vječno je ostao u mojim mislima.
Otac i ja smo se gadno posvađali.

Majka, mlađi brat i ja smo otišli jer je otac poludio.

Te noći smo ostali u hotelu.
Kada smo se sljedećeg dana vratili, on je promijenio sve brave.

Gledao sam kako ga majka moli kroz vrata da nas pusti unutra da uzmemo stvari itd.

Nije htio.

Morali smo da se vratimo kasnije tog dana sa policijskom pratnjom.”

“Nikada neću zaboraviti policajce koji su mi dali crnu kesu za đubre i rekli da imam 10 minuta da uzmem neophodne stvari.

Uzeo sam svu garderobu koja je mogla da stane u kesu i to je bio posljednji put da sam kročio u svoju kuću, u kuću u kojoj sam odrastao.

Nije bilo mojih bejzbol trofeja.

Niti ijedne od 10.000 bejzbol sličica.

Ništa od mojih stvari. Dođavola, ostavio sam i svoju kornjaču ljubimca.

Moja majka, brat i ja smo se preselili u malu garsonjeru i nismo imali ništa. Ljudi iz crkve su nam dali tanjire, šerpe, kauče, krevete i hranu.

Moj otac je uzeo sve sa računa iz banke i bukvalno ostavio mamu bez dinara. Ništa nije mogla da uradi. Bez porodice. Bez podrške osim stranaca iz crkve.”

“Do dana današnjeg zaista ne znam kako je ona uspjela. Nemam predstavu kako se nije bacila sa neke zgrade. Ja bih.

Sjećam se jasno kako sam prolazio pored njene sobe i vidio je noću kako se moli. Mogu samo da zamislim kakvi su bili njeni razgovori tada sa Bogom. Mogu samo da zamislim količinu suza koje su jurile niz njeno lice dok se molila Bogu za pauzu u životu.

Osjećao sam njenu bol. U mnoge stvari sam sumnjao, ali ova majka sa dvoje djece nikada nije odustala. Nijednom!”

“Počeo sam da shvatam kroz šta je prolazila kada je radila nekoliko poslova, tek kada sam ja postao samohrani otac. Nikada nisam razumio dok sam bio mlad patnju i trud koji je ulagala za mene i brata. Mnogo je radila samo kako bismo uspjeli.

Uradila je sve što je mogla da moj brat i ja imamo sve što nam treba. Ali baš je radila. Mnogo!”

“Večeras kada smo moj sin i ja seli u ovaj mali kineski restoran koji volimo, video sam novu konobaricu. Isticala se. Vlasnici su bili Kinezi, radnici takođe, a ona je bila mala bijela konobarica.

Bila je apsolutno fantastična i stalno je davala mom sinu komplimente na njegovim manirima. Pojeli smo večeru.

Zokom tih kratkih razgovora, osjetio sam da ova samohrana majka ne želi da bude tu, ali mora i daje sve od sebe da se nasmije. Pocijepalo mi je srce.

Sin Vejlen

Odmah sam se sjetio svoje majke i video istu muku u ovoj ženi kao što sam vidio u mojoj majci. Samohrana majka. Možda sopstvenim izborom. Možda ne!”

“Rad srijedom uveče obezbjeđuje toliko da bude hrane na stolu i cipela na dječijim nogama. Ne zbog statusa, već da se živi.

Da može da obezbijedi stvari za djecu koje će ih nasmijati. Ja osjećam empatiju za nju, ja osjećam njen bol. Ne mogu ni da počnem da mislim kako je nekim majkama. Ja znam da moj bakšiš neće platiti njenu stanarinu, niti proteze za djecu.

Neće joj napuniti ni frižider, ali sam se nadao da ću večeras bar nabaciti osmijeh na njeno lice i da može da ide kući njenoj djeci sretnija nego što ih je ostavila danas.

Ja ne znam njenu priču. I ne moram da znam. Večeras sam osjetio da sam ovo negdje uradio za svoju majku i da su moju majku možda ovakve stvari držale da izdrži u noćima kada je htjela da ostavi sve. Ne znam. Vjerovatno nikada neću ni znati.”

“Ali znam ovo. Bio sam blagoslovljen van svake mjere i moja majka je zaslužna za moje postojanje. Ona me je naučila kako da opet ustanem kada padnem. Ona me je naučila šta je rad i trud.

Nadam se da će ocvaj mali gest sa mojim sinom uljepšati ovoj ženi veče i život tako da će ustati ujutru i boriti se još više. Moje veliko poštovanje svim samohranim majkama.

Vi ste divne, vaša djeca vas stalno gledaju. Kao što sam ja gledao svoju majku. Mama, volim te!

Ti si moj heroj!”

Similar Posts