Shayla Mitchell se nije dobro osjećala te nikako nije mogla prestati kašljati. Pitala je tatu da ju odveze liječniku jer je mislila da ima upalu sinusa.

Tata Tom ju je pokupio poslije škole i odvezao liječniku. Poslije su namjeravali na brzi ručak.

Kada se liječnik vratio u bolničku sobu gdje je Shayla čekala, izraz lica mu je bio ozbiljan. Ispalo je da nije imala upalu sinusa.

Imala je velik tumor koji je zauzimao dvije trećine njezinih pluća. Čak je uzrokovao da joj otkaže jedno plućno krilo.

Kako bi se opustili ipak su otišli ručati. No, nisu ručali vani nego na odjelu za pedijatriju u bolničkoj sobi.

„Tada nismo znali da ćemo tamo jesti slijedećih 450 obroka, kao i dodatne stotine i stotine manjih obroka kroz slijedeće 2 godine.“

Liječnici su dijagnosticirali Shaylu sa Hodgkinsovom bolesti koja je bila u četvrtom stupnju. 14-godišnjakinja je bila prestravljena.

Vijest je prvo bila prenesena Tomu. Prije nego ju je prenio Shayli otišao u trgovinu te im je kupio narukvice. Tada joj je rekao užasne vijesti.

„Pričao sam s njom o svemu i ničemu. Pričao sam s njom o vjetru i perima i o njezinom raku. Pričali smo o riječi „hrabrost“. Proveli smo jako puno vremena u zagrljaju. Siguran sam da smo oboje plakali te smo si obećali da ćemo, unatoč svemu, biti hrabri; da ćemo zajedno ovo prebroditi.“

Tom je stavio narukvicu prvo na Shaylinu ruku, a tada i na svoju. Dao joj je obećanje:

„Nosit ću narukvicu sve dok ne budeš potpuno slobodna od raka. Ostat ću s njom svaku večeru u bolnici. Dokle god ona bude hrabra, bit ću i ja.“

Slijedeće dvije godine proveli su stotine i stotine noći zajedno u bolnici i još više sati na kemoterapijama. Shayla je izdržala mnoštvo testiranja, transfuzija krvi, radijacije, mnoštvo lijekova protiv mučnine, pa čak i prestanak rada srca nakon početka kemoterapije.

„…njezino je maleno jadno srce prestalo raditi tako da su joj morali ugraditi defibrilator.“

Držao joj je kosu dok je povraćala. Držao joj je ruku kada joj je počela otpadati kosa.

Vikali su. Plakali su. Smijali su se. Pokušali su ostati hrabri.

Jednog dana kada s išli na kemoterapiju, Shayla je hodala do auta kada je počela vrištati. Tom nije znao što da radi.

„Tata pomozi mi. Udara me struja…Udara me…“

Shaylin defibrilator u srcu koji je trebao regulirati otkucaje se pokvario te ju je počeo šokirati strujom. Tom ju je uhvatio za ruku i čvrsto ju držao na putu do bolnice iako se toliko trzala da mu je skoro izletjela iz ruku.

„Nisam ju htio pustiti. Držao sam ju koliko sam snažno mogao. Sve je prestalo brzo kako je i počelo te smo otišli u bolnicu. Ispostavilo se da je proizvođač tog uređaja morao povući sve proizvode s tržišta jer nisu bili ispravni.“

Shayla je prošla kroz još jednu operaciju, neuspjelu transplantaciju koštane srži i još nekoliko zahvata dok jednog dana liječnici nisu rekli da više ne mogu ništa učiniti.

Tom nije znao kako dalje.

„Kako sam to sve mogao reći svojoj kćeri? Kako sam mogao skupiti hrabrosti i reći svojoj kćeri da će umrijeti? Znao sam da moram biti hrabar za nju. I razgovarao sam s njom o tome, to je bio divan, savršen, magičan i najneobičniji razgovor u mom životu; nadajte se da ga nikada ne morate obaviti.“

Kada je Tom prestao govoriti, Shayla mu je šapnula: „Jesam li još uvijek hrabra?“

Pogledao ju je duboko u oči i primijetio koliko je izmorena borbom za život nakon tako dugo vremena.

Tada je shvatio da se ona nije hrabro borila za sebe i svoj život. Ona se borila za svog tatu.

Nekoliko dana kasnije, Shayla je preminula. Tom zna da se hrabro borila, da se borila snažno i časno.